Moramo li uvijek biti dobro?

Koliko često kažemo „Dobro sam“, i onda kada zapravo nismo? Navikli smo skrivati umor, tugu, strah i preopterećenost iza kratkog odgovora i osmijeha. Ovaj tekst podsjeća nas da nije slabost priznati da nam nije dobro — naprotiv, iskren razgovor, podrška i traženje pomoći mogu biti prvi korak ka tome da zaista budemo bolje. Jer ne moramo uvijek biti dobro. Imamo pravo biti ljudi.

Piše: Ajla Džambić

Koliko puta si u posljednjih nekoliko dana nekome rekao: "Dobro sam", iako to nije bila istina?

To je postalo gotovo automatski. Neko nas usput pita kako smo, a mi odgovorimo "super", "odlično", "ide", i nastavimo dalje. Kao da smo zaboravili da je sasvim normalno imati loše dane. Kao da smo uvjerili i sebe i druge da uvijek moramo biti nasmijani, produktivni i puni energije. Društvene mreže tome sigurno ne pomažu. Svakodnevno gledamo fotografije ljudi koji putuju, ostvaruju uspjehe, izlaze, treniraju, druže se i izgledaju kao da im je svaki dan savršen. Rijetko ko objavi trenutak kada plače, kada se osjeća izgubljeno ili kada nema snage ustati iz kreveta. Zbog toga lako steknemo osjećaj da smo jedini kojima nije dobro.

A istina je potpuno drugačija.

Svi prolazimo kroz periode kada smo umorni, zabrinuti ili preopterećeni. Neko se bori s pritiskom škole ili fakulteta, neko s porodičnim problemima, neko s usamljenošću, a neko jednostavno ne zna objasniti zašto se osjeća loše. I sve je to dio života.

Problem nastaje onda kada povjerujemo da o tome ne smijemo govoriti. Kao da će nas neko smatrati slabima ako priznamo da nismo dobro. Često čujemo rečenice poput: "Ma proći će", "Nije to ništa", "Drugi imaju veće probleme." Iako su možda izgovorene s dobrom namjerom, one nekoga mogu natjerati da još više potisne svoje osjećaje. Istina je da hrabrost ne izgleda uvijek kao osmijeh. Ponekad hrabrost znači reći: "Danas mi nije dobro." Znači zamoliti prijatelja da sasluša. Znači potražiti pomoć kada osjetimo da sami više ne možemo nositi sve što nas pritišće.

Mentalno zdravlje nije nešto o čemu treba govoriti samo kada se obilježava neki međunarodni dan. Ono je dio naše svakodnevice, baš kao i fizičko zdravlje. Kada nas boli grlo ili slomimo ruku, potražimo pomoć bez razmišljanja. Zašto bi bilo drugačije kada nas boli ono što drugi ne mogu vidjeti?

Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti način na koji razgovaramo jedni s drugima. Umjesto da uvijek očekujemo odgovor "dobro sam", možda bismo trebali ostaviti prostor i za: "Nisam baš najbolje."

Umjesto brzih savjeta, nekada je dovoljno saslušati i biti saslušan/a. Nekada je upravo osjećaj da nas neko razumije prvi korak ka tome da nam zaista bude bolje. Ne moramo uvijek biti dobro. Ne moramo glumiti da smo jaki svakog dana. Imamo pravo biti umorni, tužni, zbunjeni ili uplašeni. To nas ne čini slabima- to nas čini ljudima.

Možda je upravo iskreni odgovor "nisam okej" početak razgovora koji će nekome promijeniti dan. Ili čak život. Zato nemoj potiskivati taj osjećaj. Jer razgovor s bliskom osobom ili stručnjakom može biti prvi korak ka tome da ti zaista bude bolje.